Kada zid postane zrcalo

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru 2020. objavilo je, u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, Natječaj za najbolji neobjavljeni dramski tekst na hrvatskom jeziku za autore dobi do 35 godina. Između trideset pristiglih dramskih tekstova kao najbolji odabran je Zid autorice Ružice Aščić. Iste je sezone HNK u Mostaru raspisao i natječaj za izbor redatelja do 35 godina starosti koji će režirati prvonagrađeni dramski tekst Zid, a žiri je kao najbolju redateljsku eksplikaciju izabrao onu Christiana Jean-Michela Jalžečića, jednog od najperspektivnijih redatelja mlađe generacije pred kojim je bogata karijera, što je pokazao predstavama Sakrij se negdje daleko, Do smrti i Homesick.

U ovoj je kazališnoj sezoni u mostarskom HNK-u održano pet premijernih izvedbi. Predstava Kroz proces 10-6-93 autorice i redateljice Marine Petković Liker tematizira ubojstva osmero djece 10. lipnja 1993. u Vitezu u središnjoj Bosni što su poginula na dječjem igralištu od granate ispaljene s položaja Armije RBiH. Redateljica je napravila neobičnu i suvremenu predstavu čija se radnja, po principu mansionske dramaturgije, tzv. dramaturgije stanica, odigrava na različitim prostorima unutar zgrade kazališta. U koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom nastala je predstava Rechnitz. Anđeo uništenja Elfriede Jelinek, u režiji austrijske redateljice Sabine Mitterecker. Radnja drame bavi se događajem iz 1945, kada je u dvorcu Rechnitz počinjen pokolj nad 180 Židova na prinudnom radu. Treća je premijerna izvedba ona Ženskih razgovora ±1. Predstava je autorski projekt Dragana Komadine, Biljane Čakić i ansambla predstave prema motivima zbirke eseja Ženski razgovori Dušana Radovića. U kazalištu djeluje i Dramski studio mladih koji pohađaju mladi amateri, pod vodstvom glumica i glumaca ansambla mostarskog HNK-a. U ovoj su sezoni imali premijernu izvedbu predstave Samo … ostaje, koja je nastala prema četiri dramska teksta s radionice dramskog pisanja HNK-a u Mostaru koju je vodio dramaturg i umjetnički savjetnik kazališta Dragan Komadina. Praizvedba Zida peta je premijerna izvedba u ovoj kazališnoj sezoni.

Mostarska predstava mjesto je zrcaljenja jedne obitelji, mjesto na kojem se susreće i pokušava prijeći zidove koji onemogućuju funkcionalne i zdrave odnose / Snimio Slaven Marinčić

U predstavi Zid Christian Jean-Michel Jalžečić redateljsku koncepciju, u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak, transponira ne samo kao metaforu životne konfuzije i žala za izgubljenim, nego kao mjesto zrcaljenja jedne obitelji, mjesto na kojem se susreće i pokušava prijeći zidove koji onemogućuju funkcionalne i zdrave odnose. Između svih članova obitelji jedan je zid – između oca i kćeri koji tek naizgled imaju odnos uzajamna ponosa i nježnosti, dok je ispod fasade duboko nerazumijevanje i nedostatak komunikacije.

Nadalje, između majke (Babe), koju uvjerljivo igra dramska prvakinja mostarskog HNK-a Sanda Krgo Soldo, i sina Franje, u izvedbi uvijek dosljedna i predana dramskog prvaka Roberta Pehara, gdje majka funkcionira kao figura u kojoj sin traži zaštitu te je gotovo infantilan, čemu svjedoči scena s početka predstave u kojoj se nalazi u fetalnom položaju na kauču. Odnos između dviju sestara, Anastazije (uloga u kojoj se odlično snašla Ana Franjčević), i Kaline (Rafaela Perić u prvoj profesionalnoj ulozi pokazala je velik potencijal), u početku se čini pun međusobna uvažavanja, kako bi se u sceni u kojoj starija sestra izgubi kontrolu i u dernjavi gurne mlađu pokazalo koliko njima vlada frustracija i nedostatak kontrole. Naposljetku, sjena preminule majke konstantno je prisutna i funkcionira kao prizma kroz koju isijavaju svi problemi obitelji, njihove šutnje i njihove riječi.

Posebno su zanimljive uloge radnika/grobara/psihologa/voditelja koje igraju Ivan Skoko i Ivo Krešić nadahnuto i energično, dodajući farsičnost i tragikomičnost predstavi. Radnici su zrcalo obitelji – tamo gdje obitelj ne uspijeva govoriti o svojim problemima, radnici pokazuju verbalnu zasićenost i hiperbolizaciju razgovora u kojem svaki za sebe govori svoj monolog dok su postavljeni u formu dijaloga. I likovi susjeda unose komične i farsične motive koji potenciraju nesnosnost obiteljske situacije. U borbi za očuvanje zida stare užare Ksenija, histerična susjeda koju suvereno igra Nikolina Marić, postaje gotovo karikaturalan lik, kao i Branko, no to postaju na različite načine, jer Ksenija predstavlja emotivnu vezanost, a Branko birokratsku hladnoću, što je odlično utjelovio Miro Barnjak.

 Početak se i kraj predstave opet zrcale – početna je scena s ocem u fetalnom položaju na kauču, dok je završna njegov monolog koji govori dok je oko njega i na njemu užad koju su stavili ostali likovi. Dakle, od muškarca-djeteta do muškarca-oca koji na kraju dolazi do spoznaje svoje apsurdne situacije i nemoći te se nada kako će njegove kćeri znati bolje od njega. Problemi poput spektakularizacije svakodnevice, odlaska mladih iz zemlje, odlasci na psihoterapije za koje većina nema novca, moćnici koji nemaju doticaja sa svakodnevnim životom i osnovnim egzistencijskim potrebama, čine Zid aktualnom predstavom koja rezonira sa suvremenom društvenom situacijom, ne samo onom lokalnom, jer ona funkcionira u mnogo širem kontekstu.